29. 10. 2013.

Izvješće sa stručnoga izleta u iločki kraj

Drugoga dana stručnoga skupa Znanje koje gradi mostove – jedan prilog toleranciji i međusobnom razumijevanju realiziran je stručni izlet u vukovarski i iločki kraj na koji je  pošlo četrdesetak sudionika Skupa. Stručni vodič bio je gospodin Stipe Mađarac, branitelj Vukovara.

Prema prethodno dogovorenome vremeniku, na izlet smo krenuli organiziranim prijevozom (autobusom) u 9.30  ispred Hotela Lav. Doduše, polazak nije bio točno u 9.30, ipak je trebalo još malo izmijeniti dojmove prije polaska. Prije prve postaje vodič nas je upoznao s pojedinim dijelovima grada Vukovara, povijesnim lokalitetima Vučedol, Goldschmidt te pustarama Jakobovac, Grabovo i Ovčara.

Upravo pustara Ovčara bila je naša prva postaja. Najprije smo posjetili hangar u kojem su, prije odvođenja na stratište, boravili zatočenici pogubljeni na ovome lokalitetu nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991. godine. Hangar je prije nekoliko godina preuređen u Memorijalni centar i otvoren za posjetitelje. Ovdje su sudionici Skupa mogli vidjeti fotografije, osobne dokumente i ostale osobne predmete koji su pripadali 261 osobi koja je na Ovčari stradala u danima nakon pada Vukovara. Neki su kupili svijeće,  lampione i dragi predmet za uspomenu na ovo mjesto. Nakon Memorijalnoga centra, autobus nas je odvezao i na samo stratište, odnosno na mjesto gdje se nalazila masovna grobnica u koju je bilo pokopano dvjesto žrtava pogubljenih na Ovčari, a gdje su sudionici mogli upaliti svijeće,  lampione i pokloniti se pred obeliskom podignutim u sjećanje na žrtve Ovčare.

Put smo nastavili dalje, preko Sotina, Opatovca, Mohova i Šarengrada sve do Iloka. Na ovom smo se putu upoznali s činjenicom da je i Sotin mjesto velikoga stradanja njegovih stanovnika. Također, kako se put nastavio obroncima Fruške gore, vodič nam je pričao o  kvaliteti crnice u vukovarskom kraju koja tako stoljećima hrani nepregledne vinograde i plodne oranice i daje kvalitetne usjeve i nadaleko poznato vino. Pred Šarengradom vodič nam je pokazao i Šarengradsku adu, odnosno riječni otok na Dunavu koji katastarski pripada Hrvatskoj, ali je još uvijek predmet prijepora između Republike Hrvatske i Republike Srbije.

Po dolasku u Ilok najprije smo posjetili Osnovnu školu Julija Benešića u kojoj smo  toplo i srdačno dočekani. U školskoj knjižnici pozdravila nas je ravnateljica škole, a brigu o kulturnom dijelu programa dalje je preuzela školska knjižničarka. Učenici ove škole upoznali su nas s poviješću Iloka i iločkoga kraja te svoje škole, s posebnim naglaskom na vrijednosti koje njeguju u školi – njegovanje slovačkoga jezika i kulture za učenike koji su pripadnici slovačke nacionalne manjine kojih u Iloku ima u značajnom broju. Učenici i njihovi učitelji upoznali su nas kroz pisane sastavke, igrokaze i glazbeno-scenske prikaze, s dijelom svoje školske svakodnevice. Poslije programa djelatnici škole priredili su malu zakusku za sve sudionike programa. Posjet ovoj školi najviše me se dojmio jer je bilo prelijepo vidjeti bogatstvo koje čuvaju i njeguju učenici dviju kultura koje su međusobno isprepletene i koje ovdje žive bez i najmanjeg prizvuka netrpeljivosti i nerazumijevanja.

Poslije osnovne škole, koja se s ostalim najznačajnijim kulturno-povijesnim objektima grada nalazi na srednjovjekovnoj utvrdi, posjetili smo još jedan takav objekt – franjevački samostan svetoga Ivana Kapistrana. U samostanu nas je dočekao župnik i gvardijan fra Oktavijan Nekić koji nas je najprije upoznao s poviješću samostana te životu i djelu svetoga Ivana Kapistrana, a potom nas proveo kroz samostanske prostorije koje same po sebi pripovijedaju samostansku povijest. Samostanski hodnici oduševljavaju svoje posjetitelje poviješću ispričanom na njihovim zidovima – tu su brojni likovni radovi koji pokretima zaleđenim na papiru prepričavaju događaje iz proteklih stoljeća: od dolaska kršćana na ove prostore, preko najezde Turaka pa sve  do današnjih dana. Došavši do glavne blagovaonice upoznali smo se s poviješću samostanske knjižnice koja je smještena u prizemlju istočne kule nekadašnje iločke tvrđave. Knjižnica je izuzetno bogata i značajna zbirka rariteta u kojoj se nalazi nešto više od 9000 knjiga, od kojih najstarije potječu iz 17. stoljeća. Bogata knjižnica tijekom vremena  dodatno je obogaćena knjigama koje su svojevremeno predstavljale redovničke udžbenike i molitvenike, a među najvrjednijim izdanjima su četiri inkunabule. Restauratorski zavod  smjestio je sve knjige u odgovarajuće police polukružnoga oblika postavljene preko cijeloga zida kule, skroz do stropa. Ono što nas je iznenadilo jest činjenica da ovako vrijedna zbirka knjiga nije bolje i sigurnije  zaštićena od prašine i ostalih potencijalno negativnih atmosferskih utjecaja, no gvardijan je objasnio kako su stručnjaci zaključili da je protok zraka u prostoriji zadovoljavajući, razina vlažnosti izuzetno niska, a osvijetljenost primjerena. Ono što je neophodno i što je posao koji se planira u neko dogledno vrijeme svakako je klasifikacija, katalogizacija i inventarizacija građe. Bitno je reći da je i među nama bilo onih koji su komentirali da bi vrlo rado pripomogli u stručnoj obradi ove nadasve zanimljive građe.

Po izlasku iz samostanskoga dvorišta uputili smo se prema dvorištu iločkoga Gradskog muzeja koji je smješten u dvorcu Odescalchi. Međutim, Muzej i njegovu izložbu nismo posjetili. Produljili smo do poznatih iločkih podruma koji se protežu ispod dvorca, gdje smo iskoristili vrijeme za malu stanku, ali i za degustaciju vina u obližnjem restoranu kao i za kupovinu suvenira. Nama, koji smo već imali priliku upoznati se s iločkim krajem jer ovdje živimo, posjet podrumima i nije predstavljao nešto posebno, no kolegice i kolege iz drugih krajeva Hrvatske rado rado su ponijeli poneku bocu nadaleko poznatih iločkih vina, od kojih se najbolja i najkvalitetnija služe čak i na engleskom kraljevskom dvoru.

Posljednja postaja našega izleta bio je Hotel Dunav smješten na obali jednog od dunavskih rukavaca koji teku pored Iloka. U ugodnom ambijentu hotelskoga restorana odmorili smo se i razmijenili svoje dojmove i iskustva sa Stručnoga skupa. Prema dogovorenom vremeniku, nešto poslije 17.00 sati krenuli smo prema Vukovaru u koji smo stigli za manje od sat vremena, nakon čega su se sudionici Skupa počeli razilaziti, a to je značilo da se III. stručni skup Hrvatske udruge školskih knjižničara privodio kraju.

Vjerujemo da su svi sudionici Skupa u svoje radne sredine ponijeli nove spoznaje potvrđene glasom struke, ali i ljudska iskustva koja su rezultat predivne atmosfere, gostoljubivosti domaćina i prijateljskoga ozračja na svakome koraku. Neka tako bude i ubuduće…

 

 Bojan Lazić

 

U Vukovaru 23. listopada 2013.                                                                   

 

 

Leave a Reply