15. 11. 2011.

Lektira, pomoć ili odmoć u poticanju čitanja

 

Osvrt na 5. okrugli stol na Interliberu

11. studenog 2011. godine od 14 do 15 sati  u bučnom i dinamičnom ambijentu otvorene pozornice u paviljonu br. 6 Zagrebačkog Velesajma, u okruženju brojnih posjetitelja Interlibera održan je okrugli stol u organizaciji Hrvatske udruge školskih knjižničara s temom Lektira, pomoć ili odmoć u poticanju čitanja.

U ime organizatora pozvane predavače i goste je pozdravila moderatorica okruglog stola Vanja Jurilj, predsjednica Hrvatske udruge školskih knjižničara. Pojašnjavajući motive za odabir teme navela je prirodan interes školskih knjižničara za odnos učenika prema lektiri s obzirom da on, često, ima veliki utjecaj i na odnos prema čitanju općenito. Promatrajući taj odnos kroz protok vremena školski knjižničari su mogli primijetiti, razilaženje učenika i lektirnih naslova. Rezultati istraživanja PISA projekta Hrvatska su ta zapažanja potvrdili evidentiranjem slabih čitalačkih kompetencija učenika i potaknuli mnoge rasprave. Jedna od njih je i preispitivanje uloge lektire u razvoju  navedenih čitateljskih kompetencija učenika.

S iskustvima i saznanjima iz prakse o odabiru lektirnih naslova, pristupu obrade lektire i stavu učenika prema čitanju upoznala nas je prof. savjetnica Marina Čubrić, predstavnica i članica Malog vijeća Društva profesora hrvatskog jezika. Saznali smo da učenici srednjih škola tijekom četiri godine školovanja na popisu djela koja trebaju u cijelosti obraditi imaju stotinu  naslova, ne računajući poeziju, a još toliko djela koja se obrađuju fragmentarno (što je vrlo upitno)! Kad se tom, gotovo zastrašujućem, broju dodaju složenost i opseg pojedinih djela, česta jezična barijera i u odnosu na domaća književna djela, vremenska distanca i razvojna dob čitatelja, postaje jasno kako takav lektirni plan teško može izazvati oduševljenje učenika kojima je namijenjen. Ono što Društvo profesora hrvatskog jezika pokušava promijeniti, prema riječima profesorice Čubrić, povećanje je satnice hrvatskog jezika s četiri sata na pet sati tjedno za učenike srednjih škola i da se materinski jezik u osnovnim školama poveća na najmanje šest sati tjedno. Potrebno je vrijeme da bi se lektira mogla doista kvalitetno obraditi, potrebna je potpuna promjena pristupa u izradi programa i kurikula za predmet Hrvatski jezik. Potrebno je vrijeme da bi se bilo koje djelo moglo kvalitetno obraditi. Drugi je problem odabir naslova. S obzirom na to da je popis obavezne lektire propisan, profesori hrvatskoga jezika nemaju previše prostora za kreaciju. Stoga je Društvo profesora hrvatskog jezika predložilo, i nadaju se vrlo skoroj promjeni programa i izradi kurikula za Hrvatski jezik, da se potpuno promijeni dosadašnji pristup: program hrvatskog jezika ne smije biti usmjeren na pobrojavanje djela koje učenik treba pročitati, nego na usvajanje temeljnih jezičnih vještina, a vještina čitanja je temeljna ne samo za hrvatski jezik, ona je pretpostavka za učenje na svim područjima i za sudjelovanje u svim društvenim procesima. Vještina čitanja, osim užitka u umjetničkome djelu, priprema za sve oblike rada, ona je ključna i za razumijevanje tuđih mišljenja, kao i za artikulaciju vlastitih stavova. U konačnici to je i temelj demokracije – razumjeti druge i jasno iskazati vlastite potrebe i stavove.

U nastavku nas je prof. dr. sc. Dubravka Težak, teoretičarka književnosti za djecu i mlade upoznala s kriterijima za odabir lektirnih naslovaKako je navela, kao prvi i najvažniji kriterij za odabir se obično navodi književno-umjetnička vrijednost nekog djela i to naročito vrijedi za srednje škole, u osnovnim školama je još jedan kriterij jako bitan, a to je kriterij pedagoško-psihološka podobnost djela za određenu dob učenika. Stoga se biraju djela koja na svim razinama, i na sadržajnoj i na stilskoj i na jezičnoj mogu biti prihvatljiva djeci određene dobi. Navodi se i da nisu ni isti ciljevi čitanja lektire u osnovnoj i srednjoj školi, u osnovnoj školi je glavni cilj da dijete zavoli čitanje, stekne naviku čitanja. Još jedan kriterij, koji je prof. dr. sc. Dubravka Težak izdvojila, je povezanost s programomta da je lektira neka vrsta ilustracije gradiva koje trebaju usvojiti.

3. prof. dr. sc. Dubravka TežakKao važan kriterij prilikom odabira lektirnih naslova navedena je i raznolikost, tako da svaki učenik u tom popisu može naći nešto što će mu se svidjeti. I na kraju, ali ne i najmanje važan, istaknut je kriterij kojem je bilo teško dati ime, a to je kriterij podilaženja učenicima. Prema riječima prof. Težak, za lektiru treba davati velika, kanonska djela, ali ne možemo davati samo njih jer onda nikada nećemo stvoriti čitatelje. Možemo osluškivati ono što učenici vole i dati im ta djela, pa čak i onda kada osobno smatramo da to i nema jako veliku literarnu vrijednost. Nakon svakog pročitanog djela poželjno je da se povede diskusija s djecom, tu diskusiju možemo iskoristiti da im ukažemo upravo na neke slabosti djela, zašto ga ne smatramo jako vrijednim djelom. To, naravno ne znači da učenicima trebamo davati šund literaturu, i u tom odabiru trebaju postojati neki kriteriji vrednovanja. Ipak, ako im ne nudimo ona djela koja oni vole, nikada nećemo stvoriti čitatelje!

Jedna od najomiljenijih autorica lektirnih naslova, ali i višegodišnja urednica Modre Laste, Željka Horvat-Vukelja govorila je o svojim zapažanjima promjena u čitalačkim navikama i kompetencijama učenika u odnosu na ranija razdoblja, kao i može li ih se povezati s odnosom učenika prema lektiri. U svom radnom iskustvu imala je nekoliko različitih promatračnica učeničkih čitalačkih navika: kao profesorica francuskog jezika, sudjelovala je izravno u nastavnom procesu a kasnije je kao spisateljica i urednica čitanog lista za mlade obišla i upoznala učenike iz gotovo svih dijelova Hrvatske.

4. Željka Horvat-Vukelja

U uvodu svog izlaganja je navela da je na većinu susreta išla kao autorica lektirnih naslova za mlađu djecu i da je na tim susretima u njihovom druženju toliko zadovoljstva, da je teško povjerovati da se ti isti đaci poslije, kada prijeđu u više razrede, ohlade od čitanja. Oni se općenito ohlade od knjige, oni se općenito promijene i to je nešto izvan naše moći, izvan našeg domašaja djelovanja. Ono što je na susretima sa starijim učenicima primijetila, iskreno je izražavanje činjenica da im se neka lektira sviđa, neka ne sviđa, a neka tako-tako. Primjetan je i veliki interes učenika u dobi od petih do osmih razreda, naročito dječaka, za tzv. dokumentarnu knjigu – naziv koji su dali sami po uzoru na dokumentarni film. Kad se s njima razgovara o naslovima popularno-znanstvenih knjiga, nekih monografija i drugih knjiga koje nisu lijepa književnost, može se zaključiti da su oni itekako zagrijani za čitanje. U tim razgovorima oni nabrajaju knjige o starom Egiptu, o automobilima, zrakoplovima… Kao jedan od važnijih razloga zbog kojih su učenici privučeni takvim knjigama, Željka Horvat Vukelja vidi formu isprekidanog teksta, takve knjige se mogu čitati iz sredine, ili samo odabrana poglavlja ili iz se iz sadržaja može odabrati samo ono što je njima najzanimljivije. Njih takva knjiga neće preplašiti. Stoga, kao jednu od preporuka koja može pomoći kad nastupi hlađenje prema čitanju i kao općenitu pomoć u poticanju čitanja, književnica Željka Horvat Vukelja, preporučuje čitanje u malim obrocima. U tu svrhu mogu dobro poslužiti časopisi za djecu i mlade, kao i kvalitetna popularno-znanstvena literatura. Njen je prijedlog i da se čitanju takvih djela da zeleno svjetlo kad je u pitanju poticanje čitanja.

Za poznatog pisca lektrinih naslova i za srednju i za osnovnu školu te uvaženog sveučilišnog profesora književnosti bila je rezervirana tema 5. prof. dr. sc. Pavao Pavličićpristupa obradi književnih djela u školskim programima. Zanimalo nas je krije li se, možda, razlog za nedostatak užitka čitanja i nepopularnost lektire u prevelikom naglašavanju znanosti o književnosti na štetu književnosti kao umjetnosti? Prof. dr. sc. Pavao Pavličić je odgovorio da je ta tvrdnja vjerojatno točna, jer iako cijela stvar počinje od znanosti o književnosti, pitanje je kako se ona plasira u školi. Njegov temeljni dojam o toj temi je da se pristup koji dobro funkcionira u prirodnim znanostima, npr. fizici, a to je pristup prema kojem znanost ima svoj povijesni razvoj od jednostavnijeg prema složenijem, pa se stoga tako i poučava, primijenjen i na shvaćanje i poučavanje književnosti. U književnosti, međutim, nije tako: mi ne možemo reći da su današnja djela složenija, a stara djela jednostavnija. U svom daljem izlaganju profesor Pavličić tvrdi da je u književnosti upravo obratno, za današnjeg čitatelja je stara književnost teška, a suvremena književnost mu je lakša i jednostavnija. Kao primjer navodi da suvremeni čitatelj može čitati Krležu a da prethodno nije čitao Shakespearea, u matematici nije tako – mora znati tablicu množenja kako bi mogao rješavati jednadžbe s dvije nepoznanice. Zbog primjene istog načela koje dobro funkcionira u matematici, naši učenici u srednjoj školi proučavanje književnosti počinju s Marulićem, piscem kojeg većina učenika teško razumije već i na jezičnoj razini. Istakao je da se zaboravlja da zadatak škole nije da učenika pretvori u filologa ili književnog znanstvenika, nego da ga podrži kao čitatelja. Naglasio je i da se to ne može postići tako što se učenike srednje škole tjera da napamet uče tekstova sa stećaka ili Baščansku ploču, trebalo bi početi upravo obrnuto, početi od suvremene književnosti, tek nakon toga bi trebalo pomalo ići prema povijesti književnosti. Ljudi kad su mladi ne doživljavaju književnost u prvom redu estetski, oni je doživljavaju kao nešto što im može dati odgovore, a oni ih lakše mogu pronaći u suvremenim djelima. U suvremenosti se također može naći i onoga materijala na kojem se mogu pokazati stanoviti mehanizmi, stilske figure i sve ono što se iz znanosti o književnosti mora znati. U školi treba biti prisutna ona mjera književne znanosti koja je sasvim neophodna, onoliko koliko je književna znanost u službi čitateljskog razumijevanja.

Ana Markočić Dekanić, predstavnica PISA projekta Hrvatska nas je upoznala s nekim rezultatima istraživanja čitalačkih kompetencija učenika koja su 2009. godine provedena na uzorku od 6000 učenika, uglavnom učenika 1. i 2. razreda srednjih škola. Istakla je da je cilj tog istraživanja bio provjeriti stečena znanja i njihovu pripremljenost za život na kraju obaveznog školovanja. Hrvatska je zauzela 36. mjesto od ukupno 65 zemalja, ono što je u tom rezultatu zabrinjavajuće je činjenica da smo statistički značajno ispod prosjeka zemalja OECD-a, pri čemu su i kod nas djevojčice postigle statistički značajno bolje rezultate, a gimnazije bolje od strukovnih škola i obrtničkih programa. Predstavnica PISA centra Hrvatske iznijela je i zapažanje da je učenicima najteže bilo snalaženje u mješovitim i isprekidanim tekstovima, u susretu s tekstovima koji se sastoje od rečenica, tablica i grafikona jako loše su odgovarali na pitanja jer su naviknuti na analizu uglavnom književno-umjetničkih djela na nastavi. Od pet čitalačkih kompetencija koje PISA istražuje naši se učenici najslabije snalaze u kritičkom vrednovanju sadržaja i forme teksta, a najbolje rezultate su postigli u pristupanju podatcima i pronalaženju podataka u tekstu. Znakoviti su i rezultati istraživanja čitalačkog angažmana naših učenika, od 6000 ispitanih učenika 27% je izjavilo da nikada ne čitaju iz zadovoljstva, 58% čita iz zadovoljstva i to do najviše 60 minuta dnevno, a 46% učenika, dakle gotovo polovica ispitanih petnaestogodišnjakačita samo ako mora. Tek 21% učenika je reklo da im je čitanje omiljeni hobi, a više od ¼ učenika smatra da je čitanje gubitak vremena, svega trećina učenika voli razgovarati o knjigama, , 36% učenika je priznalo da im je teško završiti čitanje knjige do kraja, a 26% ne može čitati dulje od nekoliko minuta, 60% ih nije sretno ako dobiju knjigu na poklon. 2 % učenika u školi ima školsku knjižnicu, ali 60 % učenika ne voli ići u knjižnicu, iz zadovoljstva u školskoj knjižnici posuđuje tek 28% učenika nekoliko puta godišnje! Samo 46% učenika posjeduje kod kuće klasičnu književnost, npr. Šenoina djela, 37% ima zbirke poezije dok 89% ima knjige za izvršavanje školskih obaveza i 63% ima tehničke priručnike, gotovo svi – 96% učenika imaju rječnike. Što se tiče broja knjiga, 23% učenika kod kuće ima manje od 10 knjiga, 23,5 % ima od 11-25 knjiga, od 26-100 knjiga ima 30% učenika, 101-200 knjiga 12% učenika, a samo 6% učenika u kućnim knjižnicama ima više od 200 knjiga.. Na samom kraju iznošenja rezultata PISA istraživanja, Ana Markočić Dekanić, je za usporedbu navela i nekoliko podataka o čitalačkim navikama roditelja anketiranih učenika: 18% roditelja čita manje od 1 sat tjedno, 47% roditelja čita od 1-5 sati tjedno, 23% od 6-10 sati i 12% više od 10 sati tjedno. Za 25% roditelja čitanje nije omiljeni hobi, samo 5% roditelja smatra da je čitanje gubitak vremena, a 84% je izjavilo da se sretni kad dobiju knjigu na poklon. Uz nadu da roditelji nisu davali socijalno poželjne odgovore, Ana Markočić Dekanić, je zaključila da su čitalačke navike roditelja i odnos prema knjizi statistički značajno bolje od učeničkih.

Nakon izlaganja govornika, svi gosti su bili pozvani na postavljanje pitanja i diskusiju. U publici su bili knjižničari osnovnih i srednjih škola, urednici lektirnih biblioteka i biblioteka za djecu i mlade, autori udžbenika, predstavnici ustanova koje se bave školskim knjižničarstvom, a naročito nas raduje odaziv učenika i stranih studenata hrvatskog jezika. Profesorica hrvatskog jezika i knjižničarka u Strojarskoj tehničkoj školi Fausta Vrančića iz Zagreba, Božica Kühn, navela je da je njeno iskustvo iz dugogodišnjeg  rada s učenicima i u nastavi hrvatskog jezika i u knjižnici takvo da popisi lektire izazivaju kod učenika odbojnost prema čitanju, postavila je pitanje: Tko može nešto poduzeti da se takav odabir i pristup lektiri promijeni? Profesorica Čubrić je odgovorila da je temeljni problem što kada se pročita službeni plan i program hrvatskoga jezika s tolikim pobrojavanjem književnih djela, može se zaključiti kako je njegova svrha znati nabrojati predstavnike određenog razdoblja i eventualno prepričati kratak sadržaj i pobrojati dva-tri glavna lika. Takvim pristupom ne može se steći elementarna čitalačka pismenost. To je i uzrok lošim učeničkim rezultatima. Ukoliko želimo osposobiti učenike da se snalaze s različitim vrstama tekstova, tako da ih razumiju, mogu se njima koristiti i o njima govoriti, upravo prema tim ciljevima  trebamo osmisliti program hrvatskog jezika.

U ime mladih gostiju, učenika 4. a razreda Osnovne škole Antuna Mihanovića, obratio nam se učenik Petar Lončar i upoznao nas s nekima od 10. učenik Petar Lončarrazmišljanja učenika koji su članovi školskog Kluba prijatelja čitanja. Lektiru su do sada obrađivali na dva načina, radom u grupama ili samostalno, oba načina imaju prednosti i nedostatke, ali većini učenika se više sviđa raditi u grupi jer tada jedni drugima mogu pomoći. Međusobno su razgovarali i tome kakva im se lektira više sviđa i došli su do zaključka da više vole ona djela u kojima je radnja zanimljiva, a ne vole puno opisivanja. Zadovoljni su i zbog toga što su oni u razgovorima jedni s drugima i sa svojom učiteljicom došli do sličnih zaključaka kao i stručnjaci.

Znakovit za našu temu je bio i odgovor književnika Pavla Pavličića  na upit koje bi djelo hrvatskih pisaca, kad bi imali mogućnost odabrati samo jedno djelo, predavači današnjeg okruglog stola preporučili studentima hrvatskog jezika iz drugih zemalja – Odaberite ono što vam slučajno dođe pod ruke, takve knjige obično najsnažnije djeluju!

Na kraju okruglog stola na temu Lektira, pomoć ili odmoć u poticanju čitanja, na temelju iznesenih zapažanja, mišljenja i stavova pozvanih govornika i gostiju uključenih u raspravu, možemo zaključiti da prema sadašnjem načinu odabira, pristupa i načina obrade, propisana lektira predstavlja više odmoć nego pomoć u promicanju čitanja. Da bi postala pomoć u poticanju čitanja, lektira mora doživjeti promjene, kako u odabiru naslova, tako i u pristupu i načinu obrade djela. Smatramo i da su neki od prijedloga izneseni na ovom skupu od koristi u pripremi tih promjena: ponuditi im djela koja vole (Težak), poticati čitanje u malim obrocima (Horvat-Vukelja), promijeniti fokus s pobrojavanja djela koje učenik treba pročitati na usvajanje temeljnih vještina (Čubrić), u školi treba biti prisutna ona mjera književne znanosti koja je sasvim neophodna, onoliko koliko je književna znanost u službi čitateljskog razumijevanja (Pavličić).

Budući je jedna od najvažnijih uloga školskog knjižničarstva upravo uloga promicanja kulture čitanja, Hrvatska udruga školskih knjižničara, kao strukovna udruga čiji je temeljni zadatak promicanje školskog knjižničarstva, pokretat će inicijative i pružati potpore programima čiji je cilj poticanje čitanja. Ukoliko je za poticanje čitanja potrebna promjena u odabiru i pristupu lektiri, a ovaj skup je utvrdio da jest, Hrvatska udruga školskih knjižničara pridružit će se aktivnostima koje s tim ciljem pokreće Društvo profesora hrvatskog jezika i druge institucije.

Vanja Jurilj

 

U Zagrebu, 15. studenog 2011. godine

Comments are closed.