Stereotipi o školskim knjižničarima

 

Osvrt na 8. okrugli stol

Organizator: Hrvatska udruga školskih knjižničara
Vrijeme održavanja: 14. 11. 2014.
Mjesto održavanja: 37. međunarodni sajam knjiga i učila – Interliber 2014., Zagrebački velesajam

Na ovogodišnjem Interliberu održan je 8. po redu okrugli stol Hrvatske udruge školskih knjižničara posvećen temi Stereotipi o školskim knjižničarima, a Podružnica osnovnih škola Zagrebačke županije i Grada Zagreba i Podružnica srednjih škola Grada Zagreba, Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije ujedinile su se u organizaciji. Moderatorica okruglog stola bila je Goranka Braim Vlahović, prof. hrvatskoga jezika i dipl. knjižničarka, knjižničarka u OŠ Jurja Habdelića iz Velike Gorice i dopredsjednica Podružnice Hrvatske udruge školskih knjižničara Grada Zagreba i Zagrebačke županije za osnovne škole.

Tko je školski knjižničar?!

Što su stereotipi, mijenjaju li se uvriježena mišljenja o tome tko su školski knjižničari, koja je njihova uloga unutar i izvan škole, koje sve kompetencije danas trebaju razvijati, kako utječu na svoje korisnike i kako ih oni doživljavaju, samo su neka pitanja na koja smo pokušali odgovoriti uz pomoć naših sugovornika.

Okrugli je stol započeo simulacijom Kviskoteke: publika je trebala pogoditi tko je od četvero osoba na pozornici školski knjižničar, iako su to zapravo bile sve predstavljene osobe. Kao što smo i očekivali, najmanje je glasova dobio jedini knjižničar na pozornici, kolega Marko Štrok, podjednaki broj dobile su kolegice Iva i Marijana, a kolegica Božica, s punđom, odnijela je uvjerljivu pobjedu.

Svi su naši sugovornici na neki način povezani s knjižničarstvom, bilo da imaju iskustvo rada u knjižnici, ili su surađivali sa školskim knjižničarima, a svi su bili, ili su sada, njeni korisnici.

Prva naša gošća, koja nas je zapravo i potakla na odabir teme, mr. sc. Irena Kolbas, knjižničarska savjetnica – viša kustosica, voditeljica Knjižnice Etnografskog muzeja, autorica je nedavno održane izložbe Vic o plavuši: Stereotipi u kojima živimo.

Sam pojam stereotipa dolazi iz tiskarstva i označava metalnu pločicu koja u procesu tiskanja omogućuje reprodukciju, a kasnije je pojam tiskarske reprodukcije povezan s reprodukcijom stvarnosti. Pojednostavljene i generalizirane mentalne slike ili stavovi koji iskrivljuju naše predstave o stvarnosti, najčešće su vezani uz rasu, spol, nacionalnost, fizički izgled, a svim članovima te kategorije ili društvene grupe pripisuje se posjedovanje istih značajki. Tako je na njenoj izložbi knjižničarska struka predstavljena ilustracijom gospođe s naočalama i punđom.

Stereotipi sami po sebi nisu negativni, oni to postaju kada su povezani s predrasudama; teško ih je mijenjati, ali je to ipak moguće.

Upoznala nas je ukratko s poslovanjem Knjižnice Etnografskog muzeja: također je riječ o knjižnici u sastavu druge ustanove u kojoj je izuzetno važno stalno stručno usavršavanje i povezivanje struka – temeljne djelatnosti ustanove i knjižničarstva.

Dr. sc. Diana Zalar, izvanredna profesorica Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koja proučava i poučava dječju književnost, nakon studija je radila u knjižnici Filozofskog fakulteta i uz to je doba vežu izuzetno lijepe uspomene. Na jednom je predavanju svoje studente, buduće učitelje, pitala koliko njih ima kućnu biblioteku, nekoliko polica s knjigama, priručnicima i došla do zapanjujućeg odgovora: od njih stotinjak, svega ih je sedmero odgovorilo potvrdno. Nakon toga je provela anketu o tome kako su u djetinjstvu doživljavali svoju školsku knjižnicu. Navest ćemo neke odgovore:

…Žena koja je tamo radila samo je vikala na nas i uvijek je bila živčana. Kad sam i morala ići posuditi knjige za lektiru, morala sam zastati pred vratima, udahnuti duboko, a i ruke su mi se ovlaš znojile.

…Knjižničarka je bila vrlo stara gospođa, uvijek prijazna i s lijepom riječi za svakoga. Puno sam tamo čitala, i voljela sam čitati.

Knjižnica? Ništa posebno, uvijek je bila gužva i premalo knjiga. A još su nas tamo i cijepili!

Odnos prema školskoj knjižnici svakako je vezan uz osobu koja u knjižnici radi, a taj odnos utječe na odnos prema knjizi i čitanju. Vlastita pozitivna iskustva utjecala su na odabir njenog poziva, na ljubav prema književnosti.

Psihologinja  Sanda Puljiz Vidović, ravnateljica Centra za djecu, mlade i obitelj u Velikoj Gorici koja je dugi niz godina radila u gimnaziji kao stručna suradnica i profesorica psihologije, govorila je o specifičnoj poziciji stručnih suradnika u školi i odnosu prema njima. Svi oni često doživljavaju miješanje kolega učitelja u njihov posao, ili raspolaganje njihovim vremenom. Zato je važno upoznati i učitelje i djecu s onim što radimo.

Školski knjižničari i psiholozi u posebnoj su poziciji jer učenici od njih očekuju bliskiji odnos. Napomenula je kako je veoma bitno da im djeca dolaze dobrovoljno, i da to ovisi o stavu knjižničara ili psihologa – ukoliko bude mrzovoljan, djeca im se neće moći povjeriti.

Predstavila je ukratko djelatnost Centra za djecu, mlade i obitelj  i važnost edukacija stručnih suradnika koje kontinuirano provodi, a na kojima sudjeluju i školski knjižničari, kao upravo održane  Medijski odgoj i medijska pismenost. Ciljevi se školske knjižnice i Centra podudaraju – razvoj medijske i informacijske pismenosti, razvoj kreativnosti, odgoj za cjeloživotno učenje, samo su različite metode kojima se ti ciljevi ostvaruju.

Kao predstavnicu naših najbrojnijih korisnika – učenika, pozvali smo Tenu Vujčić, maturanticu Gimnazije Tituša Brezovačkog, koja je svojim energičnim izlaganjem osvježila pristup temi. Govorila je u svoje ime, ali i u ime učenika, gimnazijalaca. Smatra da su učenici najmanje podložni utjecaju stereotipa te da odlazak u knjižnicu nije rezultat javnog stereotipa nego osobnog iskustva.  Njena su osobna iskustva pozitivna, iako u knjižnici ne provodi previše vremena.

U knjižnici osnovne škole najčešće je samo posuđivala lektiru, no, kad je bilo potrebno, dobila bi savjet kako izraditi plakat, napisati referat, kako pronaći potrebnu literaturu. U gimnaziji su očekivanja od školske knjižnice i knjižničara veća, važna je informiranost, dostupnost usluga 24 sata. Veliku pomoć u tome joj pružaju odlične mrežne stranice njene školske knjižnice.

Stipe Bjeliš, direktor razvoja i marketinga u Školskoj knjizi, dugogodišnji promotor koji se u svakodnevnom radu susreće s brojnim školskim knjižničarima, knjižnice doživljava kao utočište, mjesto bez školskog zvona. Nakon zbornice i učitelja koji jure na sat, dolazi u školsku knjižnicu i u miru dogovara i razgovara s knjižničarem. Knjižnica je uvijek ogledalo života škole, u njoj se vide sve promjene, a knjižničar je često najinformiranija osoba u školi. Najvažnije osobine školskih knjižničara su susretljivost, spremnost na suradnju, topao odnos prema učenicima, ljubav prema poslu koji rade.

Najteži zadatak imao je naš posljednji gost kao predstavnik školskih knjižničara. Marko Štrok, profesor filozofije i diplomirani knjižničar, inicijator zanimljivih projekata, radi u knjižnici zagrebačke Osnovne škole Izidora Kršnjavoga. Kako se nimalo ne uklapa u stereotipe o školskim knjižničarima, ni po spolu, ni po godinama, ni po interesima, trebalo mu je i više truda da se dokaže svojim korisnicima. Iako je prva škola u kojoj je radio imala dva knjižničara i 1200 učenika, istakao je kako je školski je knjižničar najčešće u prilično osamljenoj poziciji u školi jer većina škola ima samo jednog knjižničara. Skrenuo je pozornost u na višestruke zadaće koje se stavljaju pred njega, knjižničar mora biti: odgajatelj, učitelj, informacijski i medijski stručnjak, organizator kulturne i javne djelatnosti, promotor knjižnice i škole, vješt računovođa, blagajnik, nabavljač, katalogizator, klasfifikator,  novinar, voditelj slobodnih aktivnosti, statističar, psiholog, metodičar. Treba znati kako surađivati s učiteljima, drugim stručnim suradnicima, računovođom, ravnateljem, roditeljima i kako djeci biti zanimljiv, poticajan, pouzdan, kako razvijati kod njih kritičko mišljenje i stalno pred njih stavljati nove izazove. Iako je među obrazovanijim osobama u školi, stalno se iznova mora dokazivati. Svi su svjesni njegovih vrijednosti samo kada mu se daju zaduženja.

Naveo je i stereotip s kojim se gotovo svi susrećemo –  da knjižničar samo posuđuje lektiru. Istaknuo je da se pri tome nitko ne pita kako je ta lektira uopće dospjela u knjižnicu. Usporedio je posudbu s paljenjem svjetla pri ulasku u prostoriju. To je mali napor, ali nitko ne razmišlja o tome što je tome predhodilo i čiji je sve rad bio potreban da bi to bilo moguće.

Kako mijenjati stereotipe?

Iako za samu raspravu više i nije ostalo vremena, iz izlaganja gostiju okruglog stola je bilo jasno da su mnogi stereotipi o školskim knjižničarima još prisutni, ali i da se u isto vrijeme događaju velike promjene u predožbi o tome zanimanju i njegovim nositeljima. Smatramo da je za te pozitivne promjene, prije svega, zaslužno bolje stručno obrazovanje velikog broja knjižničara koji rade u školama. U situaciji u kojoj je jedan jedini djelatnik predstavnik cijele jedne profesije u ustanovi, njegova stručnost i profesionalnost su od najvećeg mogućeg značaja za kvalitetan rad, a samo kvaliteta rada i vrijednost pruženih usluga su preduvjeti za nastanak pozitivne percepcije o toj profesiji i njenim nositeljima.

Iz navedenoga se nameće zaključak da knjižničari mogu mijenjati stereotipe koji o njima vladaju samo ustrajavanjem u zahtijevanju kvalitetnog redovnog i cjeloživotnog  stručnog obrazovanja, kao i pojedinačnim i zajedničkim  angažmanom na povećanju vidljivosti profesije.

Za sam kraj, prisjetili smo se riječi Zvonimira Baloga koje je 2010. godine kao gost na našem okruglom stolu Knjiga i drugi mediji posvetio knjizi:

Goranka Braim Vlahović

• 
• 
• 
• 
• 
• 
•