Pismovijest 10. travnja 2020. – Biti knjižničar u ‘zanimljivim’ vremenima

Biti knjižničar u ‘zanimljivim’ vremenima

Poštovane školske knjižničarke i poštovani školski knjižničari,
drage kolegice i dragi kolege,

ne znamo je li poznata izreka Dao ti Bog da živiš u zanimljivim vremenima  blagoslov ili kletva, ali zanimljivim bi se zasigurno i prilično zorno mogao opisati svijet u kojem se budimo posljednjih tjedana i dana… Prizori pustih gradova, trgova, ulica,… pojačani udarom potresa, straha i snježnih pahulja kojima nije vrijeme, više podsjećaju na prizore iz distopijskih knjiga i filmova, nego na stvarnost kakvu smo donedavno živjeli i poznavali.

Neshvatljivom brzinom, domino-efektom promijenilo se gotovo sve što smo dosad poznavali: obiteljski i društveni život, rad ustanova, škola, knjižnica… nešto je razrušeno, puno toga je utihnulo, puno toga se preselilo u virtualni (potencijalno postojeći) svijet.

I dok su kolegice i kolege, koji su  izravno uključeni u proces nastave, dobili opsežne i zahtjevne zadatke i upute, knjižničari, a naročito stručni suradnici knjižničari u osnovnim i srednjim  školama, kao da su ostali u nekom zrakopraznom prostoru…

Istina, uime Ministarstva znanosti i obrazovanja pristigla je i za stručne suradnike školske knjižničare jedna važna uputa: da budu podrška učenicima i nastavnicima te da brinu o zaštiti autorskih prava pri odvijanju nastave na daljinu. Zadaća zaštite autorskih prava i u takozvanim mirnodopskim vremenima čini jezgru knjižničarske profesije – zaštita je to, ne samo materijalnih autorskih prava nego i zaštita temeljnoga etičkog principa učenja i poučavanja, kao i svijesti da ništa ne počinje od nas i da smo uvijek dio mreže ljudskoga postojanja i saznavanja. Ipak, zbog nesklonosti suradnji unutar škola, nenaviklosti na dubinska promišljanja (čitaj filozofska) o  smislu učenja i podučavanja, zaštita autorskih prava je onaj aspekt knjižničarstva u kojem puno rada donosi malo slave.

Ipak, koliko god izgledao dosadan i naporan, na tom zadatku treba se i mora ustrajati jer on, u kaotičan svijet nasumičnoga probira i nabacivanja informacija, unosi red i klasificira kaos u uređeni svijet knjižnice, borhesovski (i naš) Raj.

Znakovi pored puta

Hrvatska udruga školskih knjižničara, u suradnji s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom i Hrvatskim knjižničnim vijećem, priprema dokument s uputama za rad školskih knjižnica u vrijeme epidemije. Dokument će nakon usvajanja biti poslan svim školama u Republici Hrvatskoj.

Do tada, uz naputak Ministarstva znanosti i obrazovanja, uvijek je dobro osloniti se na dobri, stari Standard za školske knjižnice koji poput svojevrsnih znakova pored puta određuje poslanje i propisuje sve važne djelatnosti školskih knjižničara. Neophodno je neke aspekte toga rada prilagoditi virtualnom okruženju, a potpora odgojno-obrazovnom procesu  odvija se: sudjelovanjem u virtualnim zbornicama i učionicama, upućivanjem na slobodno dostupnu građu za učenje i poučavanje  te organiziranim stručnim usavršavanjem u e-okruženju.

U silnoj potrebi i želji da svoj rad i svoje knjižnice učinimo vidljivima u virtualnom svijetu, nije naodmet koristiti i ona znanja koja smo stekli i već provjerili u ovome stvarnome:

• redovito održavati mrežne stranice knjižnice na mrežnim stranicama svojih škola jer je knjižnica dio škole i korisnici na njoj traže potrebne sadržaje; kako bi vam zadaća bila lakša možete koristiti smjernice predstavljene u prezentaciji Virtualna slika školskih knjižnica kolegice Goranke Braim Vlahović
• u skladu sa zadaćom knjižnica i knjižničara u očuvanju hrvatskoga jezika i kulture, pri objavi materijala važno je pridržavati se pravopisnih normi i koristiti hrvatsko nazivlje umjesto pretjerano korištenih anglizama: poveznica ne link, mrežna stranica ne web-stranica, e-seminar, a ne webinar… Od pomoći vam može biti prezentacija Pravopis naš svagdanji kolegice Renate Mihalić Dobrić.

I u ovim okolnostima, štoviše upravo zbog njih, ne bi trebalo zapostaviti predstavljanje  i poticanje čitanja: izradu preporuka za čitanje, i to  za učenike i učitelje, prikaze knjiga, biranje najboljih citata, uključivanje u različite projekte poticanja čitanja poput natječaja Posadi priču! i svečanosti Noći knjige.

Upravo sada, kada je sve pomaknuto u virtualno, učenicima, njihovim roditeljima i kolegama nedostaje ono stvarno: čitanje stvarne knjige, boja i melodija stvarnoga glasa, stvarni kontakt. Ohrabrite se, budite i ostanite stvarni u ovom potencijalno postojećem svijetu.

Uz navedene aktivnosti, ovo vrijeme možete koristiti i za planiranje nabave knjižnične građe, praćenje knjižne produkcije, pripremu projekata, osobno stručno usavršavanje i istraživanje: čitanje knjiga, praćenje dostupnih kulturnih događaja. Trebat će vam, trebat će nam…

Za kraj ovoga pisma, donosimo divnu i poticajnu priču koju je na Facebook-profilu Knjižničari podijelila kolegica Zdenka Vidović. Riječ je o zanimljivoj anegdoti iz života poznate antropologinje Margaret Mead (priču objavio Ira Byock, prevela Tina Vidović):

Prije mnogo godina, antropologinju Margaret Mead njezin je učenik upitao što misli, koji je bio prvi znak ljudske civilizacije u nekoj kulturi. Očekivao je da će Mead govoriti o udicama, glinenim posudama ili pak o velikom kamenju za mljevenje žitarica.

Ali ne, to se nije dogodilo.

Mead je odgovorila da je prvi znak civilizacije u prapovijesnoj kulturi bila bedrena kost na kojoj se vidjelo da je bila slomljena pa zarasla. Margaret je objasnila da je u životinjskom carstvu slomljena noga značila smrt. Ne možeš pobjeći od opasnosti, ne možeš doći do rijeke da bi se napio vode, ne možeš loviti hranu. Lak si plijen za zvijeri koje vrebaju i nijedna životinja ne preživi dovoljno dugo nakon što slomi nogu da bi kost stigla zarasti.

`Slomljena pa zarasla bedrena kost dokaz je da se netko jako potrudio ostati uz osobu koja se ozlijedila, previo joj ranu, odnio je na sigurno i njegovao dok se nije oporavila. Pomoći nekome kad naiđe na poteškoće, tako počinje civilizacija`, rekla je Mead.

Već treće tisućljeće i knjižnice su znak civilizacije, brinu i pomažu da brže i bolje zacijele mnoge nevidljive slomljene bedrene kosti.

Znamo da će tako i ostati!

Vanja Jurilj, predsjednica Hrvatske udruge školskih knjižničara