Prvi veliki Hrvatsko-španjolski rječnik

Hrvatsko-španjolski rječnik prvi je rječnik većeg obujma u hrvatsko-španjolskoj dvojezičnoj leksikografiji i najpotpuniji hrvatsko-španjolski rječnik objavljen u Hrvatskoj.

Donosi oko 65.000 natuknica i 5.200 frazeoloških jedinica (kolokacija, frazema i poslovica), a osim općeg leksika obrađuje i stručno i tehničko nazivlje iz područja humanističkih, društvenih, prirodnih i tehničkih znanosti (književnost, lingvistika, glazba, ekonomija, psihologija, sociologija, geografija, biologija, medicina, matematika, fizika, arhitektura, građevinarstvo, pomorstvo i dr.). Rječnička makrostruktura rječnika izrađena je po uzoru na jednojezične i frazeološke rječnike hrvatskoga jezika, a značenja su ovjerena u alatu Sketch Engine i referentnim korpusima hrvatskoga jezika. Rječnik također sadrži i dijalektalizme zabilježene u općim rječnicima (izuzev onih koji se od standardnog jezika razlikuju po refleksu jata) te bogat korpus etnika, etnonima i ktetika.

Namijenjen prije svega studentima španjolskog jezika i književnosti te prevoditeljima s hrvatskog na španjolski jezik, ovaj rječnik može poslužiti svima koji žele upoznati jezično bogatstvo jednog od najvećih svjetskih jezika. Zbog specifične leksikografske obrade polaznoga jezika mogu ga koristiti i izvorni govornici španjolskoga koji žele naučiti hrvatski jezik.

Predgovor

Dvojezični je rječnik most između dviju kultura.

Vojmir Vinja, Predgovor Španjolsko-hrvatskog rječnika

Hrvatsko-španjolski rječnik izdavačke kuće Dominović prvi je hrvatsko-španjolski rječnik većeg opsega u hrvatskoj dvojezičnoj leksikografiji objavljen u Hrvatskoj, nakon dvosveščanoga rječnika Rubéna Cvjetkovića Katušića objavljenog 2012. godine u vlastitoj nakladi u Čileu.

Čak i u zlatno doba leksikografije, za rječnike, par excellence proizvode ove nedovoljno cijenjene znanstvene discipline, s pravom se govorilo da zastarijevaju u trenutku kad iziđu iz tiskare. Razlog je tomu sama priroda jezika, u stalnoj mijeni, poput svijeta u kojem živimo. Kome danas trebaju rječnici (osobito tiskani) i trebaju li nam uopće pitanje je koje godinama lebdi leksikografskim znanstvenim skupovima. Većina akademske zajednice i znanstvene javnosti, osobito oni koji se nikada nisu okušali u mukotrpnom, rudarskom leksikografskom radu (i čija je bibliografija nerijetko bogata kritičkim radovima tuđeg leksikografskog rada) leksikografiju i danas smatra „pomoćnom“, „praktičnom“ disciplinom, „mlađom sestrom“ leksikologije, gotovo amaterskim hobijem ljubitelja riječi i enigmata. O tome svjedoči i kategorizacija leksikografskog rada kao „stručnog“ (u usporedbi s prestižnim „znanstvenim“ člancima, uglavnom kritičkog karaktera, nastalima na rječničkom korpusu). Svatko je od nas barem jednom bacio kamen na kakav rječnik, ukazavši na njegove nedostatke i greške, propuste i previde autora, iako smo rijetko čitali rječničke predgovore i upute za korištenje rječnika. U vremenima u kojima nemamo vremena beskonačno listati tanke stranice rječnika (i ljuti nas kad nas autor pomoću uputnica šeta na drugi rječnički članak), radije posežemo za mrežnim izvorima u kojima informaciju možemo dobiti odmah, koju, po potrebi, možemo zaguglati i brzo provjeriti), kome uopće pada na pamet (kad je čak i Španjolska kraljevska akademija za jezik prestala tiskati rječnik i posvetila se isključivo digitalnom izdanju?) napisati klasični rječnik i izložiti se kritikama znanstvene javnosti i nezadovoljstvom korisnika?

Hrvatsko-španjolski rječnik većeg opsega nasušna je potreba hrvatske leksikografije već gotovo stotinu godina. Valja imati na umu da se povremena nastava iz španjolskog jezika na zagrebačkog romanistici izvodi od 1927. godine, da se 2021. godine obilježava punih 60 godina Katedre za španjolski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu i da je 2007. godine pokrenut studij španjolskoga jezika na Sveučilištu u Zadru. Sve te godine hrvatski studenti hispanistike dovijali su se kako su znali i mogli, imajući na raspolaganju tek Vinjin Španjolsko-hrvatski rječnik, Ladanov Osmojezični enciklopedijski rječnik u čak osam svezaka, Kožljanov i Vinjin džepni Langenscheidt i nekoliko drugih manjih rječnika. U tom smislu ovaj rječnik ispunjava veliku prazninu hrvatske dvojezične leksikografije.

Poput drugih takvih djela, ni Hrvatsko-španjolski rječnik pred vama nije lišen nedostataka. Razlog je tomu vrlo jednostavan. Rječnik je, naime, gotovo utopistički pokušaj da se u jednom trenutku vremena, na papiru, ocrta „most između dviju kultura“, zbog čega ne postoje idealni rječnici koji bi zadovoljili ama baš svakog korisnika i njegove potrebe. Također, u navedenom formatu gotovo je nemoguće zadržati dosljednost i preciznost; uza sve metodološke napore uzaludna su nastojanja obuhvatiti svu građu i obraditi je na jednak način te je sasvim sigurno da je leksikografski znanstveni rad, baš kao i obrazovanje i učenje, cjeloživotni rad, koji ne završava otisnutim primjerkom. Također valja reći da su današnji tiskani rječnici zadnji primjerci svoje vrste koji će (ako već nisu) zasigurno izgubiti bitku s digitalnim rječnicima čije su prednosti nebrojene. Jedna je od njih, osim načina korištenja, i u tome što digitalna izdanja omogućuju dosljedniju provedbu brojnih leksikografskih postupaka i mogu uspješno nadomjestiti dio rječničkih nedostataka (prostorna ograničenost, uputnice, sinonimija, mogućnost izmjena i dopuna i dr.).

Govoreći o frazeološkoj ekvivalenciji između frazeoloških repertoara dvaju jezika, Mellado Blanco (2015) uvodi termin „leksikografske ekvivalencije“ koju razlikuje od pojmova sistemske, tekstualne i funkcionalne ekvivalencije, i koja ne može niti nastoji obuhvatiti „svu moguću kazuistiku prijevoda“ s jednog jezika na drugi. U tom smislu, korisnik ne može očekivati da će u mikrostrukturi uvijek pronaći točno onaj ekvivalent koji traži i koji će se najbolje uklopiti u njegov prijevod. Rječnici su, više nego alat, putokazi koji nam govore u kojem smjeru valja dalje tražiti, a danas, u doba novih tehnologija, alata je napretek.

Leksikografski uzusi nalažu da urednici rječnika, prije nacrta leksikografske strukture, odrede i kome je rječnik namijenjen. Kao što je već navedeno, s obzirom na prazninu u hrvatskoj dvojezičnoj leksikografiji (ne računajući konverzacijske priručnike, manje, priručne i tzv. „rječnike za putnike“ i imajući u vidu da je čileanski rječnik slabo dostupan na hrvatskom tržištu), koja najveći nedostatak predstavlja upravo studentima hispanistike, rječnik je namijenjen ponajprije njima, a potom i prevoditeljima s hrvatskog na španjolski jezik, i, uza sve svoje nedostatke, nastoji vratiti dug hispanistici u Hrvatskoj.

Autorica ovog vrijednog leksikografskog djela je dr. sc. Ivana Lončar, izvanredna profesorica i zamjenica Pročelnika na Odjelu za hispanistiku i iberske studije Sveučilišta u Zadru.